Dok ruke po žicama nižu pređu u koži milo tkanje, iskrenost se rasipa iz stihova suzeći oči i bistreći pogled: Prazna zemlja izdiše, dok srcu lišće opada, a sablasna se istina kao slama kotrlja.
Tražeći daha iz vrtloga riječnih brzaca, u dvije od 11 pjesnik se dohvaća obale osnažen uzvraćenom ljubavi drugog bića.
Privilegirani uživaju u zvuku u kojemu je sve lijepo, pa i tuga koja probada i budi.
Predaleko je listopad da srcu lišće padne. Ove pjesme treba, jer je potreba, brže čuti i uživo:)
